Foreign Policy: Zašto jedan čovjek može uništiti tursku ekonomiju 

Kolumnista vanjskopolitičkog magazina Foreign Policy Steven A. Cook u tekstu “Zašto jedan čovjek može uništiti tursku ekonomiju” osvrnuo se na političke i ekonomske poteškoće u ovoj državi.

Ocijenio je da je demokratizacija 80-ih i 90-ih godina u latinskoj Americi i istočnoj Evropi bila prilika za naučnike iz društvenih nauka da testiraju ono o čemu su dugo raspravljali: koji sistem je bolji za održavanje demokratije – predsjednički ili parlamentarni sistem.

“Za profesora na Univerzitetu Yale Juana Linza početkom 1985. parlamentarna demokratija je bila bolja. Uslijedila je akademska rasprava, a kasnijim istraživanjima je utvrđeno da stav da je parlamentarizam bolji i nije toliko kategoričan koliko je tvrdio Linz”, naveo je Cook.

Napomenuo je da uspjeh parlamentarizma zavisi od različitih faktora, kao što su kultura, ekonomski razvoj i historija. Osim toga, napomenuo je i da je pojedinim studijama utvrđeno da je predsjednički sistem bolji.

Promjene kojima je Erdogan učvrstio vlast

Ukazao je na dilemu vezanu za parlamentarizam i predsjednički sistem iz razloga što turski političari raspravljaju o tome. Prema njegovim riječima, posljednje ankete su pokazale da se smanjuje popularnost dugo vladajuće Stranke pravde i razvoja (AKP) na čijem je čelu predsjednik države Turske Recep Tayyip Erdogan. S druge strane, kako je istakao, opozicioni lideri prije izbora 2023. obećavaju da će vratiti parlamentarizam koji je postojao do 2017. Autor zapaža da je to zapravo bila mješavina parlamentarizma i predsjedničkog sistema. Smatra da Erdogan želi održati status quo tvrdeći da je predsjednički sistem bolji izbor za Tursku.

“Ko je u pravu? Niko. Ne zbog toga što Turskom nije nemoguće upravljati, već zbog toga što nijedan sistem nije bio demokratski i nijedan nije značio dobro upravljanje”, dodaje Cook.

Podsjetio je da su ovlasti predsjednika prije ustavnih promjena, kojima je uspostavljen predsjednički sistem, bile ograničene. Između ostalog, predsjednik nije mogao proglašavati zakone, nije mogao izdavati dekrete i nije mogao birati članove vlade. Za ustavne promjene najzaslužniji je upravo AKP.

“Pozicija predsjednika je ukinuta, a novoformirano izvršno predsjedništvo je ovlašteno da imenuje sudije i visokopozicionirane funkcionere, a da se ne konsultuje s parlamentom”, obrazložio je.

Smatra da su ove promjene bile prilika za Erdogana da na pravosudne i druge bitne pozicije imenuje svoje pristalice, a čime je osigurao da se provode njegove odluke i da se javni resursi koriste za potrebe njegove stranke.

“Amandmanima je predsjedniku data veća kontrola nad vojskom. Postojalo je pravilo da je parlamentarni nadzor nepotreban kada predsjednik i parlamentarna većina dolaze iz iste stranke. S još manje provjera i bez ravnoteže u kontroli vlasti, Erdogan je bio slobodan da slijedi svoj plan koji je smatrao adekvatnim”, potcrtao je.

“Nije jedini zaslužan, ali je najzaslužniji”

Istakao je da su promjene bile daleko od toga da su pozitivne. Uočava da su problemi za mnoge Turke počeli i prije transformacije u predsjednički sistem.

“Turska je prepuna korupcije, njena valuta je prolazila kroz višegodišnju devalvaciju, a uži predsjednikov krug čine ulizice i članovi porodice. Primjer radi, glavna kvalifikacija novog guvernera Centralne banke jeste njegov odnos s Erdoganovim zetom Beratom Albayrakom. Albayrak je bio ministar finansija i njegov ministarski mandat je bio katastrofalan”, smatra Cook.

Naglasio je da Erdogan nije jedini koji je zaslužan za pogoršanje stanja u Turskoj, ali da je sigurno najzaslužniji. Tursku je istakao i kao jednu od svjetskih predvodnica u pritvaranju novinara i primoravanju velikog broja ljudi da odu u egzil. Spočitao joj je i to što ugrožava prava LGBT osoba, kao i prava žena. Za njega su sve ovo pokazatelji da nije riječ o dobroj vlasti. Tvrdi da Erdogan zloupotrebljava vlast kako bi osigurao pobjedu na predstojećim izborima.

Opozicija rješenje vidi u parlamentarizmu

Ukazao je na to da opozicija predvođena kemalističkom Republikanskom narodnom strankom (CHP), na čijem je čelu Kemal Kilicdaroglu, smatra da je rješenje za probleme u vraćanju parlamentarizma, a kako bi se uspostavila ravnoteža u kontroli vlasti. Cook je poručio da opozicija mora računati na to da Turci nisu zaboravili kako su živjeli 90-ih, kada je bila vlast.

“To je bila decenija sa sedam različitih koalicija, od 1991. do 2002. Uglavnom se isticala po korupciji, lošim ekonomskim politikama i nedostatku hrabrih odluka”, dodaje.

Usljed vrlo loših ukupnih okolnosti u zemlji 2002. desilo se da AKP pobijedi.

“Turski parlamentarizam i nije bio toliko loš. Vlade na čijem je čelu bio AKP bile su spremne da se pridržavaju programa Međunarodnog monetarnog fonda (MMF), omogućavajući period ekonomskog rasta. Provedeno je niz političkih reformi kojima je Evropska unija primorana da s Turskom počne pregovore o njenom članstvu u uniji”, zapaža.

Kako je istakao, to je također bio period kada su Erdogan i njegov AKP radili na tome da podjele, potuku i usitne opoziciju. Naveo je da se desila konsolidacija Erdoganovog autoritarizma.

Steven A. Cook u tekstu za Foreign Policy zaključuje da će Turcima najbolje biti pod onim sistemom koji budu sami oblikovali, odnosno koji oni izaberu.

Cook je saradnik Vijeća za vanjske poslove (Council on Foreign Relations) za Bliski istok i Afriku. Njegova posljednja knjiga je “Lažna zora: Protesti, demokratija i nasilje u novoj sredini” (False Dawn: Protest, Democracy, and Violence in the New Middle).