Nakon odlaska Aleksandra Vulina iz BIA-a, kada se mogao vidjeti sav regionalni i svjetski geopolitički mozaik koji pretenduje da se pita ili bude u toku nevidljivih dešavanja u Srbiji, zatišje nije potrajalo.
Činjenica da se vlast u Srbiji održala i poslije teških izbora, demostracijama i raznih igara, možda počiva na snazi, organizaciji i lojalnosti službi koje nisu izdaleka kao u slučaju Slobodana Miloševića.
Trenutno se ponovo pokušava otvarati vrh BIA-a, ali iz suprotnih pravaca, a najčešće ime koje se spominje je Marko Parezanović, koji je za jedne duboka država, za druge Vučićev igrač za specijalne operacije, a za neke čak i veza sa ruskim, kineskim i ko zna kojim službama koje ne daju Zapadu da dublje uđu u supstancu države.
Ostala imena se rijetko spominju, što je znak da je služba zaista tajns, a i samog Parezanovića koga sad proziva Dragoljub Anđelković, a u stvari ga od ranije više spominju kao legendiranog operativca, jer se o njemu konkretno vrlo malo zna, kao i o onom što radi, pa mnogi ispucavaju senzacionalističke parole.
U vojnom spektru je takođe očuvana nedodirljivost i tajnost, pa je jedina meta spoljnih faktora ministar Vučević, kome izgleda pripisuju nabavku vrlo dobrih očuvanih i sposobnih ruskih helikoptera sa Kipra koji su već bili viđeni u Ukrajinskoj vojsci.
Ali, počeli su ga prozivati i targetirati tek po završenom poslu što znači da su ga podcjenili ili promašili temu.
Kako god, stabilnost vlasti u Srbiji pored Vučićeve umiješnosti u međunarodnoj politici i slaloma izbegavanja većih problema, po Srbiju počiva i na ozbiljnim ljudima u tzv. Službama.
Zato Srbija i dalje ostaje prioritetna meta mnogih bitnih faktora od kojih zavisi sudbina svijeta.
