Vlasništvo ruskih banaka nad najvećim proizvođačem i trgovcem hranom u Hrvatskoj otvara brojna neugodna pitanja o vezanom riziku u kontekstu rata u Ukrajini.

“Nadajmo se da aktuelna situacija neće na najgori mogući način razotkriti koliko smo pogrešili s Agrokorom u vrieme njegovog kraha i državnog spašavanja prije nekoliko godina”, rekao je za DW ekonomista Ljubo Jurčić o sadašnjim iskušenjima u koja silom prilika dospeva najveći hrvatski tržišni protagonista u sektoru proizvodnje i trgovine hranom.

Štaviše, to je ujedno najveći korisnik javnih podsticaja u poljoprivredi. Rizični kontekst je napad Rusije na Ukrajinu, naravno, te pretnja po evropsku tzv. prehrambenu sigurnost.

Većinski suvlasnici Agrokora, odnosno novije grupacije Fortenova koja je preuzela njegove ogranke nakon navedenog kraha, jesu dve ruske banke. Hrvatsku ispostavu jedne od njih, Sberbanke, matica je nedavno prodala državnoj Hrvatskoj poštanskoj banci. Ipak, s time nije rešen i udeo u Agrokoru, ostajući vezan za matičnu bankarsku instancu. Obe ruske banke, Sberbanka i VTB, u međuvremenu su najavile prodaju svog vlasništva nad tom hrvatskom kompanijom, doduše. No dok se to ne dogodi, ostaje potencijalna izloženost Agrokora stresu izazvanom ratnim okolnostima, od kreditiranja do upravnih odnosa.

Strateška industrija se ne prodaje

U sličnom tonu se nelagoda oseća s obzirom na ukupnu hrvatsku prehrambenu sigurnost, pored svih ostalih faktora, npr. globalne inflacije uzrokovane pandemijom. Akcijske mere se pak kolokvijalno nazivaju i vatrogasnim, umesto strateških ekonomsko-političkih koraka. A potonji su morali biti preduzeti pre ikakve krize, upravo zbog preveniranja problema u takvim situacijama. “Nadležni fond“, dodaje Jurčić, “nije smeo da deluje na onakav način. Ispustili smo stratešku industriju izvan državnih ruku. To se tako nipošto ne radi.”

“Trebalo je promeniti samo jedan član zakona i zadržati kompaniju u našim rukama. Izgubili smo ogroman kapital, a bojim se da ćemo, ako nešto ode ukrivo, na teži način naučiti šta to znači. Agrokor je i dalje hrvatsko pravno lice, ali nemamo uticaja na tokove u njemu. Zato se takve industrije ostavljaju pod državnim nadzorom, da im se poslovanje lakše usmeri u domaćem interesu. Postoje razni načini da se to ostvari. Razvijenije zemlje to i tekako znaju i praktikuju“, jasan je ovaj profesor Ekonomskog fakulteta u Zagrebu.

Geopolitika opet u igri

U sličnom smeru razmišlja Luka Brkić, profesor ekonomske politike na zagrebačkom Fakultetu političkih nauka. On upozorava da se isti problem pokazuje kod energetske politike Republike Hrvatske. Inače, naglašava DW, zanimljivo je kako se nagađa da bi i Agrokor nakon prodaje mogao da završi u rukama mađarskog kapitala. Tačnije, u vlasništvu jednog tajkuna koji se dovodi u vezu s državnim interesom i uticajem zvanične Budimpešte. No, ovaj sagovornik DW-a napominje da se njegova opaska tiče bilo kojeg stranog vlasništva nad hrvatskim resursima.

“Strateškim resursima ili sektorima, naime, onima presudnim za elementarno preživljavanje države i naroda“, pojašnjava Brkić za DW, “a to se ne sme prepuštati nekom imaginarnom tržištu, jer tamo ne nalazimo idealne konkurentske relacije. Prečesto su to, recimo, oligopolne strukture. Na benzinskim pumpama u RH stoga ne možete naći zaista različite cene. Neoliberalna paradigma je utoliko promašena stvar, što možemo videti sad kad se u igru vratila geopolitika, iako su gotovo svi tvrdili da je ona prošlost. Previše se olako poverovalo u to.”

Milost i nemilost trgovaca

Krize najzornije pokazuju da sam opstanak društvenih zajednica zavisi od posebnih državnih ekonomskih politika umjesto slepog podvrgavanja ekonomije deregulisanom tržištu. “Da su te politike vođene valjano u slučaju Agrokor, bili bismo puno sigurniji. Jasno, to još ne znači da će nam se dogoditi nešto fatalno. Ali, gubi se iz vida i da RH ima još jedan spor u arbitraži, koji može izazvati nova preslagivanja vlasništva. To je moguća pretnja, neizvesnost svakako. Ne sugerišem da postupimo kao Tramp s Huaveijem, ali bolja zaštita nacionalne sigurnosti u ekonomiji nam je ipak neophodna”, kaže Brkić.

On se povrh toga složio i s konstatacijom DW-a da različiti državni funkcioneri u hrvatskoj ekonomiji ispoljavaju jedan isti problematičan refleks, za šta imamo primere Borislava Vujčića i Zdravka Marića. Guverner centralne banke RH i ministar finansija na jednak su način, u razmaku od par meseci, savetovali građane u vezi s rastom cena. Obojica su javno predložili da, kad kupac uoči neopravdano visoku cenu određenog artikla, ode u drugu trgovinu. Tamo će navodno pretrpeti korektan trošak, bez dodataka koji nisu opravdani realnom inflacijom i sličnim uzrocima.

Već i primer s cenama benzina, koji je naveo Luka Brkić, pokazuje da takva potrošačka taktika ne bi spasila nikoga, naprotiv. Jer, bez državnog nadzora i sistema sankcija nije pametno očekivati da će ijedan trgovac propustiti šansu da ostvari dodatnu zaradu pomoću svojevrsnog lova u mutnom. Ili to vredi za ogromnu većinu njih, a u kriznim vremenima nije dobro ostati na milost i nemilost trgovačkoj etici. Kad je posredi jedan koncern poput Agrokora, te njegove delikatne vlasničke strukture, onda je ta izvesnost još očiglednija.

Sindikati bez javnog uticaja

“Treba pritom priznati i da u našem javnom prostoru danas ima dosta histerije u odnosu na Ruse“, kaže o tome Ljubo Jurčić, “i prema našem odnosu s njima. Ne bi trebalo preterivati, makar ne u pitanjima oko Agrokora. Ponavljam, firma je domaće pravno lice, a finansije Rusa su pod sankcijama. To ne znači da Agrokor neće moći poslovati dok je njihov, nego da oni ne mogu iz njega izneti dobit ili novac od prodaje udela, zbog blokade računa. No ostaje zaključak da se ne treba izlagati riziku ni kad sve funkcioniše normalno, a kamoli sad.”

Najzad, DW dodaje kako sindikati vezani uz Agrokor ne žele javno da iznose stajališta o napetosti usled raspleta ili novog zapleta. “Sindikat trgovine Hrvatske ne komentariše procese vezane uz promenu vlasništva, i samo vlasništvo, nad trgovačkim društvima u kojima deluje. U tim društvima, pa i onim iz sistema Fortenove, bitna nam je stabilnost poslovanja društva i sigurnost radnih mesta. Tamo imamo razvijen socijalni dijalog, potpisan kvalitetan kolektivni ugovor. Od početka godine, dogovorili smo i povećanje plaća za većinu radnika“, rekla je za DW Zlatica Štulić, predsednica STH-a.