Američka kopnena vojska odabrala je prošlog meseca nasljednika UH-60 Black Hawk helikoptera.

Snage američke vojske će tako nakon gotovo pola veka dobiti novu platformu, koja zapravo uopšte nije ni helikopter.

Bellov V-280 Valor, pobednik takmičenja za budući desantni avion dugog dometa (FLRAA), jeste takozvana “tiltrotor” letelica, avionkoji može da pomera svoje elise kako bi se transformisao iz helikoptera s dva kontrarotirajuća rotora u klasični avion s dva turbopropelerska motora, prenosi Jutarnji list.

Prednosti u odnosu na klasične helikoptere su brojne – tiltrotor letelice mogu da slete i uzlete vertikalno, lebde u mestu, ispuste desantne jedinice uz pomoć užadi dok lebde iznad svoje mete, ali zato do odredišta lete dvostruko brže od klasičnih helikoptera i imaju znatno veći domet. Ipak, te prednosti dolaze i uz određene nedostatke – zauzimaju znatno više prostora u hangarima, potreban im je veći prostor za sletanje, teže je upravljati, te imaju i složenije zahteve za održavanje. Uprkos tome, američka vojska zaključila je kako prednosti premašuju njihove mane.

Američke oružane snage počele su da koriste helikoptere u svojim desantnim jedinicama za vreme Vijetnamskog rata. Bellov UH-1 Iroquois, poznatiji kao “Huey”, bio je prvi višenamenski helikopter srednje veličine koji se počeo koristiti za brojne misije – od prevoza ranjenika, dostave municije i zaliha, do izviđanja, vazdušnog napada i desanta.

Huey je ušao u upotrebu 1962. godine u 101. vazdušnodesantnoj diviziji, te u 82. vazdušnodesantnoj diviziji, poznatim padobranskim jedinicama koje su se proslavile u Drugom svetskom ratu. Uvođenje višenamenskih helikoptera u te divizije označilo je revoluciju vazdušnog desanta – vojnike više nije trebalo prevoziti transportnim avionima i iskrcavati uz pomoć padobrana, koji su dolazili uz niz problema i nedostataka, već ih je bilo moguće iskrcati na jednoj lokaciji, bez raštrkavanja snaga, spremne za akciju.

Proizvedeno više od 4.000 Black Hawkova

Helikopteri su postali sveprisutni u američkim oružanim snagama. Vojska, marinci, avijacija i mornarica počeli su da ih koriste za sve moguće zamislive svrhe, a Huey je postao simbol prevoza oružanih snaga, poput Willys Jeepa u Drugom svetskom ratu. Ukupno je proizvedeno više od 16.000 različitih modela Hueyja, a neke se varijante koriste i dan danas.

Modernizovani model UH-1Y Venom, takozvani Yankee ili Super Huey, verzija je s četiri elise i dve mlazne turbine, koji je ušao u aktivnu službu Korpusa američkih marinaca tek 2008. godine, opremljen najmodernijim senzorima, staklenim kokpitom i infracrvenom kamerom. Napadačka verzija AH-1Z Viper, takozvana Zulu Cobra, ušla je u službu marinaca 2010. godine.

Deset godina nakon ulaska Hueyja u aktivnu službu, američka kopnena vojska raspisala je konkurs za sledeću generaciju višenamenskog aviona za taktički transport (UTTAS). Nakon revolucije koju je doneo UH-1 Iroquois, bilo je vreme za evoluciju, koju je ponudio Sikorsky sa svojim UH-60 Black Hawk helikopterom.

Black Hawk je postao deo flote kopnene vojske 1979, s namerom da postepeno zameni Iroquoise u ulozi taktičkog transporta. Nudio je brojne prednosti u odnosu na prethodnika, od povećane preživljivosti i zaštite do znatno veće brzine i nosivosti – Black Hawk je mogao da leti brzinom od gotovo 300 km/h, nasuprot Hueyjevih 204 km/h, te je mogao da nosi više od četiri tone tereta – oko 1,4 tone unutar helikoptera, ili čak do 4,1 tonu ispod njega, što je vojsci omogućilo prevoz artiljerijskih topova, lakših vozila i drugog tereta vazdušnim putem.

Poput svog prethodnika, UH-60 prvo je dostavljen 101. vazdušnodesantnoj diviziji u junu 1979. Već 1983. bio je u borbi za vreme invazije Grenade, a 1989. služio je za invazije Paname. U Zalivskom ratu, 1991, Black Hawkovi su bili deo najvećeg helikopterskog desanta u istoriji, u kojem je učestvovalo više od 300 helikoptera. Do danas je proizvedeno više od 4.000 Black Hawkova u različitim varijantama.

Black Hawk je u narednim decenijama prerastao u najrašireniji helikopter srednje nosivosti, a svoje su varijante razvili i Ratno vazduhoplovstvo, Ratna mornarica i Obalna straža SAD – jedino su marinci ostali verni Hueyju. Varijante Black Hawka koriste se, osim za prevoz tereta i desant, i za prevoz ranjenika, potragu i spašavanje, za protivpodmorničko i protivbrodsko ratovanje, elektroničko ratovanje, a postoje i tajne verzije nevidljivih Black Hawk helikoptera kojim se služe specijalne jedinice.

Revolucija u vazdušnom desantu

Upravo su specijalne jedinice pomogle oružanim snagama SAD da shvate ograničenja helikoptera, ali i konvencionalnih aviona. Spektakularni neuspeh operacije Eagle Claw (Orlova kandža) u aprilu 1980. godine pokazao je vojnim stratezima da im je potrebna nova platforma.

Operaciju Eagle Claw odobrio je predsednik Džimi Karter, a njen cilj bilo je spasavanje zarobljenih radnika američke ambasade u Teheranu. Zbog svoje složenosti, misija je bila prisiljena da zavisi od transportnih aviona za jednu fazu, helikoptera velike nosivosti za drugu, uspostavljanje dve sletne baze u pustinji te zauzimanje vojnog aerodroma.

Zbog teških pustinjskih uslova i složenosti operacije, tri od osam helikoptera nije bilo upotrebljivo nakon dolaska do prve sletne baze, zbog čega je operacija otkazana. U povlačenju iz baze, došlo je do sudara helikoptera i transportnog aviona s vojnicima i gorivom, pri čemu je poginulo osmoro vojnika.

Ministarstvo obrane SAD tada je naručilo eksperimentalni avion kojim bi se služili svi rodovi vojske, koji bi imao veliki domet, visoku brzinu, i mogao bi da sleće i uzleće vertikalno. Bell i Boeing udružili su se i razvili prvi tiltrotor avion, V-22 Osprey.

Osprey je bio nova revolucija u vazdušnom desantu. Iako je sporiji od aviona s fiksnim krilima, omogućava sletanje na nosače aviona i helikoptera, krstarice i razarače, šumske čistine i obične puteve ili trgove, a pritom je znatno brži od najbržih helikoptera.

Marinci su u potpunosti prigrlili Osprey, kojim su od 2007. do danas zamenili svoje CH-46 Sea Knight helikoptere. Ratno vazduhoplovstvo naručilo je varijante kojim se služe specijalne jedinice, a mornarica je naručila teretne varijante za dostavu zaliha i opreme na nosače aviona i druge brodove.

Osprey može da razvije brzinu od čak 565 km/h, uz borbeni domet od čak 1.600 kilometara. Može da preveze čak 24 vojnika ili lako pešadijsko vozilo, ukupno 9 tona tereta unutar letelice 6,8 zona izvan.

MV-22B kojim se koriste marinci postao je primarna alatka njihovih desantnih snaga, zamišljen za brzi prevoz trupa do bojišta. U dva Ospreya stane ceo pešadijski vod marinaca, a osam do deset Ospreya može da preveze celu četu, zajedno s teškim pešadijskim naoružanjem poput mitraljeza i minobacača, te pridruženim elementima poput artiljerijskih osmatrača i sanitetskog tima.

Nazvan po ratnom poglavici Sauka

Kako je flota Black Hawkova kopnenih snaga – oko 2.000 helikoptera – postajala sve starija, tako se kopnena vojska odlučila na nabavku novog desantnog aviona za 21. vek, srednje nosivosti, kod kog su glavni prioriteti bili brzina i dolet. Radilo se o definisanju novog strateškog okruženja, u kojem postojeći desantni i napadački avioni kopnene vojske više ne zadovoljavaju nove potrebe vojske.

Desantni helikopteri poput Black Hawka osmišljeni su za prevoz na relativno zbijenim bojištima Evrope i Bliskog istoka, gde SAD mogu da računaju na veliki broj dostupnih savezničkih baza. U 21. veku, sa sve većom strateškom važnošću indo-pacifičkog regiona, Black Hawkovi bili bi nedovoljni za takozvano “skakanje od ostrva do ostrva”. Postaviti ih dovoljno blizu da bi bili iskoristivi u borbenim operacijama značilo bi staviti ih u domet preciznih krstarećih i balističkih projektila, držati ih neprekidno ugroženim, i zahtevalo bi značajne PVO resurse.

Pre nešto manje od mesec dana, objavljeno je kako je početni ugovor za budući desantni avion osvojio Bell, sa svojim V-280 Valor prototipom, koji je pobedio zajednički prototip Sikorskyja i Boeinga, SB-1 Defiant.

Valor i Defiant deo su programa zajedničkog višenamenskog helikoptera, čija su demonstraciona vozila poslužila za odabir budućeg desantnog aviona. Ni jedan od ponuđenih modela nije bio klasični helikopter. Sikorsky i Boeing ponudili su avion s dva koaksijalna rotora, jedan iznad drugog, te “gurajućim” propelerom na repu, dok je Bell ponudio evoluciju tiltrotor tehnologije, model s kojeg su uklonjene sve “dečje bolesti” koje su mučile V-22 u prvim godinama razvoja.

Početni ugovor za razvoj V-280 Valora vredi 1,3 milijardi dolara, za razvoj i dizajn virtuelnih prototipova, nakon čega bi trebalo krenuti u 7 milijardi dolara vredan program inicijalne proizvodnje. Ukoliko se naruči planirani broj aviona koji bi trebao zameniti sve Black Hawkove kopnenih snaga, program bi mogao da vredi oko 70 milijardi dolara.

Ukoliko ostane odabran i službeno uveden u službu, Valor će verovatno dobiti novo ime i novu oznaku. Bell ga je prozvao V-280 kako bi istakao njegovu planiranu brzinu krstarenja od 280 čvorova, no inicijalni prototip je leteo i brzinom većom od 300 čvorova – 555 km/h. Ako bi se držali konvencije, avion bi trebaloo da dobije oznaku “V” za avion s vertikalnim sletanjem i vertikalnim ili kratkim uzletanjem, te sledeći raspoloživi broj, što bi u ovom trenutku bilo V-25.

Američka kopnena vojska tradicionalno je svojim helikopterima davala imena po plemenima i poglavicama severnoameričkih Indijanaca (UH-1 nazvan je po plemenu Irokeza, a UH-60 po Crnom Jastrebu, ratnom poglavici Sauka), pa je vrlo verojatno da će i Valor biti preimenovan u skladu s tom tradicijom.

Klasični helikopteri – ugrožena vrsta

Za razliku od Black Hawka, ili svojeg konkurenta Defianta, Valorov najveći nedostatak je veliki prostor koji mu je potreban za sletanje ili skladištenje. MV-22B Osprey može da zakrene svoja krila kako bi se lakše smestio u hangare nosača aviona ili helikoptera, što prototip Valora ne može. Black Hawk može da sklopi svoje elise kako bi ceo stao u C-130 Hercules transportni avion – što se moglo videti kada su prvi primerci dostavljeni Oružanim snagama Hrvatske.

Ako je verovati stratezima američke vojske, Valor svoje mane ipak nadomešćuje svojim prednostima. Iako se ne može lako prenositi transportnim avionima, može imati dolet u jednom smeru od čak 3900 kilometara bez dopunjavanja goriva u letu, pa mu je znatno jednostavnije samom da se isporuči na željeno odredište.

Avion može da preveze 14 vojnika – 3 više od Black Hawka – a može i da preuzme ulogu u prevozu topova poput M777 155mm haubica na bojište. Osim brzine, koja je gotovo dvostruko veća od helikoptera kojeg bi trebalo da zameni, Valor se posebno ističe borbenim doletom od čak 1.500 kilometara – gotovo tri puta većim od Black Hawka. Samo tri Valora bila bi dovoljna da se preveze ceo pešadijski vod od 42 vojnika.

Hoće li Valor zaista postati budućnost vazdušnodesantnih snaga američke kopnene vojske još je ipak prerano reći. Sikorsky i Boeing žalili su se na rezultate konkursa, a moguće je i da će doći do neplaniranih problema u daljem razvoju koji bi mogli dovesti do kašnjenja ili pak potpunog otkazivanja ugovora. No, Valor je u startu znatno sigurnija opcija od Defianta – osim što je Bell demonstrirao uspešnost svoje tiltrotor tehnologije kroz V-22 Osprey, i prototip Valora leteo je punih pet godina, više stotina sati, te su imali priliku da ga isprobaju i vojni testni piloti.

Kada se krene u masovnu proizvodnju, negde od 2030. nadalje, i kada Valor počne da zamenjuje Black Hawk helikoptere u vojsci (verojatno ponovno počevši sa 101. vazdušnodesantnom divizijom), klasični helikopteri mogli bi postati gotovo ugrožena vrsta u američkim oružanim snagama, dok će za većinu ljudi prva asocijacija na vojsku postati modeli novih aviona s nagibnim propelerima.